Kako dijete raste, sazrijeva i njegov govor, pa i tu ima gradacija. Osnovno je da razumije govor i služi se rečenicom.
Da bi dijete ovladalo govorom, treba postojati organska osnova za njegov razvoj, a to prije svega podrazumijeva dobar sluh, inteligenciju, govornu motoriku, zvukovno zahvaćanje glasova, međusobno razlikovanje pojedinih glasova i jezične sposobnosti. Dijete usvaja osnovne elemente jezika ovisno o svojim fizičkim i psihičkim sposobnosti i potrebama (kao što uči hodati, crta ili trči). Sposobnost vladanja jezikom razvija se iz dječje potrebe da komunicira i shvati svijet u kojem raste i razvija se.Nakon nekoliko mjeseci života, najčešće tijekom četvrtoga ili petoga mjeseca, počinju se mijenjati sklopovi glasova što ih dijete proizvodi, a za koje je karakteristično da sadrže i one koji ne postoje u govoru okoline. Iz te glasovne produkcije postupno nestaje dio glasova, a glasanje sve više sadrži glasovne sklopove tipične za djetetovu govornu okolinu. Bitno obilježje prvih riječi je da dijete ne imenuje samo predmet, osobu ili situaciju nego istodobno izražava i svoj odnos prema određenoj osobi ili situaciji.Među dvogodišnjacima postoje velike razlike u ovladavanju govorom. Neka djeca na prvi rođendan već govore kratkim rečenicama, a druga to ne čine ni na drugi. Ipak, većina njih progovara u tom razdoblju. Katkad se može dogoditi da dijete s pune dvije godine ne govori ili govori samo nekoliko, u pravilu loše artikuliranih riječi. Kod dvogodišnjaka koji ne govori treba ponajprije obratiti pozornost na stupanj razumijevanja govora onih koji ga okružuju. Naime, razumijevanje se neće javiti ako je oštećena kora velikog mozga, dijete gluho ili mentalno retardirano. Razumije li dijete veći dio jednostavnih verbalnih naloga (npr. "Daj mi žličicu!", "Pokaži gdje je mama!", zna pokazati tri do četiri mjesta na tijelu koja odrasli imenuje i sl.), najvjerojatnije nema teškoća u recepciji govora, pa će se i izražajna strana vjerojatno doskora razviti.

Poremećaj, ali i individualna karakteristika
Nerazvijen govor odgovara kronološkom uzrastu djece od druge do šeste godine, čije su lingvističke relacije u zaostatku. Takvo dijete u većini je slučajeva motorički nespretnije od druge, njegovi pokreti su slabo koordinirani, crteži nevješti, lateralizacija nesigurna, tjelesna shema slabo uklopljena. Kad su sposobnosti djeteta da razumije govor ili samo da govori znatno ispod očekivane razine za njegov mentalni razvoj, govorimo o kašnjenju u razvoju govora. Kašnjenje (veće od šest mjeseci) može se očitovati i u razumijevanju i u govoru u različitom stupnju - od nerazumijevanja jednostavnih govornih naloga do nesposobnosti razumijevanja složenijih gramatičkih struktura. Međutim, češće kasni samo sposobnost govorenja, a u razumijevanju govora nema većih teškoća. S obzirom na to da se razumijevanje govora obično razvije nekoliko mjeseci prije sposobnosti govora, ako je i ovaj poremećaj posrijedi, onda je kašnjenje mnogo veće. U ostalim sposobnostima nema većih odstupanja, a neverbalna komunikacija u većini je slučajeva vrlo razvijena. Ono što se mora imati u vidu prilikom nastojanja da se govorni razvoj ubrza jest da u govorno-jezičnom razvoju sposobnost govora ne može ići ispred sposobnosti razumijevanja govora i općeg razvoja. U razvoju govora postoje velike individualne razlike. Primjerice, dijete prvu riječ može izgovoriti s devet mjeseci, ali i s dvije godine, a da kasnije postigne normalan govorno-jezični razvoj. Zato kažemo da kašnjenje u razvoju govora može biti individualna razvojna karakteristika, ali i poremećaj.


Imajući uvijek na umu usporedbu s normalnim razvojem govora u skladu s kronološkom dobi, usporeni razvoj u najtežim se slučajevima može prepoznati već u djeteta od godine i pol. Naime, u najtežim slučajevima dijete ne samo da ne govori nego i ne razumije tuđi govor. Dijete od godine i pol već bi trebalo razumjeti mnogo toga - svakodnevne rečenice, a situacijski i mnogo više. Ako ne razumije govor i ne govori, jer razumijevanje uvijek prethodi govoru, ponašat će se drukčije od ostale djece, jer će svoje potrebe i želje izražavati ekstremnim ponašanjem (plačem, vriskom i sl.). Što je dijete s takvim stupnjem govornog oštećenja starije, ponašanje će biti manje primjereno njegovoj dobi. Neka su povučena, neka agresivna, što opet ovisi o tipu usporenoga govora - motornom (veće teškoće u izražavanju govora) ili senzornom (više teškoća u razumijevanju govora). U nešto lakšim slučajevima dijete donekle razumije govor, ali ne govori. Obično razvije sustav gesti kojima komunicira s okolinom i tako zadovoljava svoje potrebe. Kako ipak mnogo toga ne može izraziti gestom, često ni njegovo ponašanje nije u skladu s dobi. Poremećaj se može primijetiti već oko druge godine, kad roditelji počnu uspoređivati govor svog djeteta s govorom djece s normalnim razvojem (tada djeca već slažu prve rečenice).
Ako je govor u manjoj mjeri slabiji, neka djeca se "provuku" preko roditelja. Razumijevanje govora može biti slabije izraženo tako da često ni roditelji ne primijete neka odstupanja, ali je govor vrlo reduciran i sastoji se od desetak izoliranih riječi koje imaju vrijednost rečenice. Često su sastavljene od jednog ili dva sloga (npr. mama, tata, deda, nana, baba, beba, papa, ne, daj). Takvo zaostajanje može se primijetiti već oko druge i pol godine života.


Kako dijete raste i sazrijeva, tako sazrijeva i njegov govor, pa i tu ima gradacija. Osnovno je da razumije govor i da se služi rečenicom. Naime, dijete od tri godine već se treba služiti gramatički ispravnim rečenicama, i to ne samo najjednostavnijima. Trebalo bi upotrebljavati eliptične, proširene, neproširene, nezavisno-složene, pa i zavisno-složene rečenice ("Dobila sam bebu, jer sam bila dobra.", "Kada dođeš, donesi mi čokoladu."). Izgovor još nije čist, sve su riječi, naročito one duže i s konsonantskim skupinama iskrivljene, prilozi vremena i brojevi još nisu usvojeni, rječnik je skučen, ali struktura rečenice ispravna.
Kod djece s usporenim razvojem govora izostat će razvoj rečenice. Obično neće prelaziti razinu jednostavno proširene. U rečenici često nedostaju vezne riječi kao što su pomoćni glagoli, prijedlozi, veznici. Rječnik je siromašan, a izgovor glasova zaostaje za izgovorom vršnjaka. U teškim slučajevima govor je nerazumljiv, da bi preko gradacija u najlakšim slučajevima odstupao po jednostavnijoj, ali ne gramatički pogrešnoj strukturi rečenice.


Savjet roditeljima
Kad roditelji posumnjaju na takva zaostajanja u razvoju govora svog djeteta, trebali bi se odmah obratiti stručnjaku logopedu. Ako je dijete još premalo za rehabilitaciju, roditelji će dobiti informacije i savjete. Jer, iako je možda riječ o najblažim oblicima usporenoga govora, ako mu se na vrijeme ne pruži odgovarajuća pomoć, dijete će sigurno imati teškoća u školi. Ne samo s govorom, nego i s čitanjem i pisanjem.



Uzroci zaostajanju u govornom razvoju mogu biti različiti, a nije rijetko da se kod istog djeteta nađe njih nekoliko. Pravodobno traženje pomoći, nakon čega slijedi dijagnosticiranje i otkrivanje uzroka u govornom razvoju, može pomoći otklanjanju uzroka ili barem ublažavanju poremećaja. Važno je raditi na vezi zvuk - slika. Dijete treba poticati na govor putem onomatopeja iz prirode, davati mu slikovnice s velikim slikama bez mnogo detalja. Treba pridružiti i zvučne stimulanse (snimiti na kazetu mukanje krave ili meketanje ovce), tako da dijete može prepoznati životinju sa slike i uz pomoć zvuka.

KAKO PRIPREMAMO DJECU ZA ŠKOLU

Da bi se dijete što bolje prilagodilo zahtjevima škole, potreban je skladan razvoj svih djetetovih sposobnosti: motoričkih, socio-emocionalnih i intelektualnih. Mnogi roditelji griješe što forsirano uče dijete čitati i pisati kako bi mu olakšali rad u nastavi. Daleko bolja priprema za školu odvija se putem igara i aktivnosti u kojima ono mora upotrijebiti svoju ruku i prstiće.

Priprema djece za školu obuhvaća:
• vježbanje hotimične pažnje (upućivanjem na sadržaje iz svakodnevnog života)
• razvijanje sposobnosti opažanja i promatranja (poticati djecu da detaljno pričaju o svemu što vide - prilikom šetnje, posjete liječniku i sl.)
• vježbe koncentracije (kod rješavanja raznih zadataka, kao i kod svakodnevnih aktivnosti kao oblačenje, pospremanje sobe i sl.), ali treba voditi računa da koncentracija djeteta prije polaska u školu obično nije dulja od 15 minuta
• stvaranje pozitivne slike o sebi
• stvaranje radnih navika (ako su stvorene na vrijeme, dijete će se kasnije lakše koncentrirati na zadatak)
• razvijanje kulturno - higijenskih navika
Ako stvaramo motivirajuće okruženje u kojem se podržava dječja radoznalost, aktivnost, stjecanje novih iskustava, igra i stvaralaštvo, stvaramo dobre uvjete za budućeg uspješnog đaka – prvaka.

NE ZABORAVITE!

Neke djetetove osobine, sposobnosti i vještine su presudnije za uspješno školovanje od poznavanja slova.
Dobar start u školi ima dijete koje:
• ima dobru sliku o sebi,
• zna se zauzeti za sebe,
• zna rješavati probleme i sukobe,
• se ponosi uspjehom,
• podnosi neuspjeh,
• pomaže i dijeli s prijateljima,
• zna se dogovarati i pridržavati pravila,
• s upornošću završava što je započelo...

Što je korisno naučiti dijete prije škole?
Osamostaliti dijete u brizi za sebe u kulturno-higijenskim navikama pri jelu, oblačenju, korištenju WC-a, pranju i brisanju ruku, u brizi za svoje stvari...

Naučiti neke važne stvari ime i prezime (svoje i roditelja), adresu i broj telefona, riječi kulturnog ophođenja, siguran put od kuće do škole...

NIKADA NEMOJTE PLAŠITI DIJETE ŠKOLOM!!!!
(“Vidjet ćeš ti tamo, Dobit ćeš jedinicu, Ići ćeš u kut, …”)

ŠKOLU JE POŠTENIJE PREDSTAVITI U REALNOM SVJETLU
( “Sva djeca idu u školu – ona nam pomaže da postanemo veliki!”)
U nastavku ćemo navesti nekoliko sugestija koje mogu pomoći pri razvijanju vještina potrebnih za svladavanje školskog programa.

Za uspješno usvajanje psihomotornih vještina potrebno je sazrijevanje, ali i vježbanje (potičite igre loptom, skakanje preko užeta, penjanje, trčanje, ali i samostalno oblačenje, zakopčavanje). Psihomotorne vježbe pridonose razvoju motornih vještina, ali i bogaćenju senzomotornih iskustava i funkcija, kao i socijalnom razvoju (vježbanjem u paru i s grupom djece potrebna je međusobna suradnja).

Da bi djetetu olakšali početno učenje čitanja i pisanja čitanja i pisanjačitanja i pisanja čitanja i pisanja, vježbajte s njim:
• vidno razlikovanje (uočavanje manjih razlika među predmetima, znakovima)
• slušno razlikovanje (pogodne su različite govorne igre, pjesmice, igre sa zvukovima)
• usvajanje vremenskih (jučer - danas - sutra, prije - poslije) i prostornih odnosa (lijevo - desno, ispred - iza)
• usvajanje pojma broj - brojanjem predmeta (ne učenjem brojenja napamet), igranjem društvenih igara
• opće oblikovanje pojmova (zadaci kao: što se sve može obući, što je sve potrebno za pojedino zanimanje, što sve ubrajamo u pokućstvo i sl.)
• sposobnost klasifikacije (koje domaće životinje poznaje,voće, vozila) te razvrstavanje po klasama, hijerarhiji, svrstavanje predmeta prema boji, obliku, vrsti - pogodni predmeti za ovakve aktivnosti su plodovi, školjke, lišće, dugmad, sličice....)

Da bi dijete usvojilo čitanje, nužan je razvoj predčitačkih vještina:
• Dijete prepoznaje da netko piše - postaje svjesno poruke (u dobi od 2,5 - 3 godine)
• Osvješćivanje razlika u slovu (s 4 - 5 godina) javlja se svijest o smjeru pisanja s lijeva na desno i odozgo - dolje, razumijevanje interpunkcije, prepoznavanje rime, prvog glasa u riječi.
• Spremnost na igru rastavljanjem riječi na glasove, uživanje u rimi.

Ta je svijest osnova za razvoj čitačke vještine jer omogućuje djetetu da tijek glasovnog govora podijeli u apstraktne jedinice - foneme koji će odgovarati pisanim simbolima - slovima (između 5 - 6 godina)
• Između 6 - 7 godina uspostavlja se spoznaja o korespodenciji između glasa i dogovorenog znaka za taj glas - slovo.

Za razvoj čitačkih vještina vrlo je značajna kvaliteta okoline djeteta - od pravilnog načina izražavanja odraslih, točnih imenovanja predmeta, do svakodnevnog čitanja djetetu. Pri tome je važna aktivna uloga roditelja, prilagođavanje načina čitanja govornim vještinama djeteta, izmjena čitanja i razgovora o slikama i tekstu (poticanje djeteta za što samostalnijim opisom slike i sadržaja priče .

NE ZABORAVITE !
ČITAJTE S DJETOM REDOVITO, ALI NE PREDUGO (10 – 20 MIN) NEKA TO BUDE VRIJEME ZA VESELJE, SMIJEH I LJUBAV

Prilagodba djeteta na školu ovisiti će i o njegovim socijalnim kompetencijama, o sposobnosti da bude prihvaćen u okolini. Dijete koje se nauči nositi s frustracijama i negativnim osjećajima lakše će se prilagoditi i okolina će ga lakše prihvati. Pretjerano zaštićivana djeca ili djeca koja teže podnose frustracije imati će više poteškoća u prilagodbi. Roditelj može pomoći djetetu u rješavanju konflikata s vršnjacima tako da razgovara s djetetom o njegovim poteškoćama, da ga uputi u razlikovanje prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja, da ga potiče na samostalno pronalaženje rješenja. Djetetu koje nije vješto u sklapanju prijateljstva, roditelj može savjetovati, kako da pridobije pažnju i zadrži naklonost drugog djeteta. Ako je dijete češće uključeno u fizičke sukobe s vršnjacima, dobro ga je savjetovati kako da ne reagira na provokacije druge djece, da se brani tako da ne ozlijedi drugoga, da razvija empatiju prema drugoj djeci.
Što roditelj može učiniti na planu socio-emocionalnog razvoja i osamostaljivanja?
• Biti dosljedan u svom odnosu prema djetetovim obvezama (stvaranju radnih navika). Neka dijete samostalno posprema igračke, odijeva se, hrani, posprema krevet.
• Dozvoliti djetetu, u određenoj mjeri i situacijama, da uči na svojim pogreškama. Ako dijete previše zaštićujemo razvija se osjećaj manje vrijednosti
• Ukoliko radimo umjesto njega, dijete gubi interes za tu aktivnost. Naučite ga da se samo počešlja, umije, opere zube, posprema svoje stvari... Na taj način stječe sigurnost u sebe i ponosno je jer je samo nešto učinilo.
• Važno je hvaliti dijete za sve što je pozitivno učinilo ili barem pokušalo učiniti, a izbjegavati kritike i kazne jer one produbljuju osjećaj nesigurnosti, izazivaju strah od pogreške i kazne i utječu na lošu sliku o sebi.
• Kad molite dijete da nešto napravi, objasnite zašto želite da to učini (npr. "Pomakni ove igračke jer ne bih htio da netko padne preko njih", a ne "Napravi to jer ja tako kažem").
• Čak i kad ste ljuti na dijete, pokažite mu ljubav i poštovanje. Nikad ne kritizirajte dijete, već njegovo ponašanje.
• Svakodnevno razgovarajte sa svojim djetetom i slušajte ga, ali tako da stvarno čujete što vam govori. Ne možete s njim razgovarati i usput prati suđe, gledati TV ili nešto slično. Slušanje je najbolji način da shvatite o čemu razmišlja, kako se osjeća, kako uči i shvaća.
Odvojite vrijeme koje ćete kvalitetno provoditi sa svojim djetetom. Pokušajte mu što češće pružiti priliku za nova iskustva jer će tako najlakše i spontano učiti o svijetu. Otiđite u muzeje, kazalište, knjižnice, ZOO vrt, izlete u prirodu...
• Svakom djetetu su potrebne granice i jasna pravila da bi se osjećali sigurnima. U postavljanju pravila i granica treba paziti na uravnoteženost i "pravu mjeru".
Nisu dobra niti prekruta niti prefleksibilna pravila.
• Svakom djetetu je igra potreba. Ono u igri najlakše uči, opušta se, zabavlja, razvija motoriku, maštu, mišljenje, surađuje, obogaćuje govor.

Poštovani roditelji,
na ovoj stranici možete postaviti pitanja stručnim saradnicima Udruženja "Kutak". Na vaša pitanja će odgovarati defektolog, logoped i fizioterapeut. Sva pitanja roditelja ćemo objaviti na web stranici zajedno sa odgovorima stručnh saradnika.